Usporedba procesa glazure i procesa pjeskarenja
Pjeskarenje je rad koji koristi komprimirani zrak kao snagu za potiskivanje abraziva na površinu obratka za obradu. To je takozvano pjeskarenje, što često nazivamo i sačmarenje. Budući da je pijesak bio abraziv koji se mogao koristiti u ranim danima sačmarenja, sačmarenje je tada i od davnina bilo poznato kao pjeskarenje. Pjeskarenjem se površina koju treba očistiti može učiniti potrebnom čistoćom i određenom hrapavošću te poboljšati prianjanje premaza na osnovnu površinu. Koliko god premaz bio dobar, bez dugotrajne površinske obrade ne može prionuti na površinu izratka. Svrha predobrade površine je očistiti površinu i stvoriti hrapavost potrebnu za "zaključavanje" premaza za površinu. Nakon pjeskarenja, površina izratka se premazuje industrijskim premazom s dobrim učinkom, a vijek trajanja premaza je 3,5 puta duži od vijeka trajanja premaza iste kvalitete na površini tretiranoj drugim metodama. Još jedna prednost pjeskarenja (shot peening) je da se hrapavost površine može unaprijed odrediti prema zahtjevima i može se postići tijekom procesa čišćenja.
Glazura je, na primjer, postupak zaglađivanja i matiranja kozmetičkih staklenih bočica, a svjetlost pada na površinu stvarajući difuznu refleksiju. Kod kemijskog zaleđivanja, staklo se melje mehanički ili ručno s korundom, silicijevim pijeskom, prahom nara i drugim abrazivima kako bi se stvorila ujednačena i hrapava površina, ili se staklo i drugi predmeti mogu tretirati otopinom fluorovodične kiseline kako bi se dobilo zamućeno staklo.
I glazura i pjeskarenje koriste se za pokrivanje staklene površine, tako da se svjetlost relativno ravnomjerno raspršuje nakon prolaska kroz abažur. Prosječnom korisniku je teško razlikovati ove dvije tehnologije. U nastavku je opisano kako je svaka od ovih tehnologija izrađena i kako ih prepoznati.
1. Postupak ribanja
Glazura se odnosi na uranjanje stakla u pripremljenu kiselu tekućinu (ili nanošenje kisele paste) kako bi se staklena površina nagrizla jakom kiselinom, a amonijak hidrogen fluorid u otopini jake kiseline čini staklenu površinu kristalima. Stoga, ako se postupak glazure dobro izvede, površina mutnog stakla je vrlo glatka, a kristali nastali raspršivanjem stvaraju zamagljen učinak. Ako je površina relativno hrapava, to znači da kiselina jako napada staklo ili da su neka od njih još bez kristala. Proces karakterizira pojava sjajnih kristala na površini stakla formiranih u kritičnim uvjetima. Glavni razlog je to što je amonijev hidrogen fluorid dosegao točku na kojoj je gotovo iscrpljen. Da bi se postiglo ovo stanje, mnogi proizvođači su poduzeli mnoge pokušaje i istraživanja, ali nitko od njih ne može prevladati ovu poteškoću.
2. Tehnologija pjeskarenja
Udara u staklenu površinu s česticama pijeska raspršenim pištoljem za prskanje velikom brzinom, formirajući finu konkavno-konveksnu površinu, kako bi se postigao efekt raspršene svjetlosti i stvorio osjećaj magle kada svjetlost prolazi. Površina staklenih proizvoda proizvedenih postupkom pjeskarenja djeluje hrapavo. Budući da je staklena površina oštećena, izgleda kao bijelo staklo na svjetlosnoj osjetljivosti izvornog prozirnog stakla.
Ta su dva procesa potpuno različita. Mutno staklo je skuplje od pjeskarenog, a učinak uglavnom ovisi o potrebama korisnika. Neke jedinstvene čaše nisu prikladne za glazuru. S gledišta plemenite potrage, treba odabrati glazuru. Proces pjeskarenja može se obaviti u uobičajenoj tvornici, ali postupak glazure nije lako izvesti dobro.
